Spomenik Morisu Mesegeu u Trebinju može zvučati kao simpatična i egzotična senzacija. Francuz usred hercegovačkog krša! Ali čak i ovlašni pogled na biografiju tog francuskog travara i zaljubljenika u ljekovite biljke pokazaće da je teško naći stranca koji više zaslužuje spomenik u ovom gradu.
Jer Trebinje je već na pola puta do njegove filozofije. Dovoljno je načiniti samo jedan korak izvan grada pa zagaziti ne samo u prirodu već i u raskošan apotekarski vrt. Kadulja miriše pod stopalima, smilje bez pitanja uskače u nozdrve a vrijesak i žalfija kao da šapuću svoje tajne suncu.
Spomenik Mesegeu ne bi bio samo još jedna bista u gradu već i dobronamjerna opomena. Ljudi, imate blago pod rukom, nemojte ga ignorisati dok čukate po telefonima i trčite u apoteku za svaku sitnicu. Malo je mjesta na kojima priroda tako otvoreno i izdašno nudi svoja blaga, a još je manje mjesta gdje ljudi ta blaga tako zanemaruju.
Ako neko pita, pa ko je taj Moris Mesege, odgovor je jednostavan. To je čovjek koji bi pitaocu rekao da se prvo sagne i pomiriše travku ili cvijet prije nego što kupi tabletu ili farmaceutski suplement
Trebinju nije potreban još jedan spomenik da bi se nekog sjetilo, već da bi se napokon nečeg sjetilo. Za početak, da bi se sjetilo šta priroda može ponuditi čovjeku i zašto je čovjek odvojen od prirode – nepotpun čovjek.
NT
