Bafi radi ono što se ovdje ne očekuje od žena da rade. Izlazila je noću, donosila odluke bez saglasnosti i odobrenja starijih i mudrijih, spašavala svijet ne očekujući priznanje i pohvalu. Drugim riječima, ona je sve ono što tradicionalni obrasci ne vole.
Zamisli taj spomenik: mlada i odlučna žena, bez trunke patetike i držeći kolac u ruci, više kao simbol nego kao oružje. Ne protiv vampira, nego protiv onih sitnih, svakodnevnih strahova koji ljude uvjeravaju da je sigurnije ostati na mjestu nego napraviti korak naprijed.
Jer, ruku na srce, ovdašnji vampiri odavno ne nose plašt i ne kriju se po grobljima. Oni su mnogo svakodnevniji i dosadniji: prepoznaju se po budalastim komentarima, po savjetima koje niko nije tražio, po rečenicama koje počinju sa “nije to za tebe” i završavaju sa “tako se oduvijek radilo”. A njima treba pridodati i vampire koji umjesto krvi sisaju budžet, a s budžetom i energiju i optimizam društva.
Spomenik Bafi nije poziv na borbu, nego na lagano, ali uporno i nepokolebljivo pomjeranje granica. Uz osmijeh, bez velike buke, ali dovoljno istrajno da nešto zaista promijeni.
Možda nam ne treba junakinja da nas spasi, već da nas podsjeti da smo mnoga čudovišta sami stvorili, vlastitim strahom.
NT
