Protiv brzopletog mladića podnijeta je prekršajna prijava zbog narušavanja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti (sic!), a potom mu je izrečena mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i šestomjesečna zabrana ulaska u Evropsku uniju. Pravna država, reklo bi se.
Ipak, hajde da pogledamo da li je tu baš riječ o praksi jedne pravne države ili o nečem drugom. O samom činu umotavanja u zastavu dopušteno je i legitimno donositi različite sudove, pa tako i potpisnik ovih redova smatra da je to poprilično budalast način trošenja vremena prilikom turističkog boravka – sigurno je ljepše okupati se, prošetati živopisnim mjestašcem, popiti piće u dobrom lokalu ili se udvarati nekoj simpatičnoj djevojci. Ali, koliko god bio budalast, sam taj čin i njegova motivacija od drugorazrednog su značaja u čitavom slučaju.
Prije svega, treba imati u vidu činjenicu da je zastava Republike Srpske zvanično i službeno obilježje jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini i da je kao takva izjednačena sa zastavama, recimo, Bavarske, Pijemonta, Katalonije ili Škotske. Iz toga proističe neugodno i žuljajuće pitanje da li bi hrvatska policija jednako promptno reagovala i kada bi neki turist sa balkona svoje hotelske sobe razvio neku od tih zastava. Odgovor znamo i ja i ti, dragi čitaoče, a zna ga i hrvatska policija.
Naredno pitanje koje se samo nameće jeste ono o razlozima uznemirenosti javnosti u Funtani. Zar je moguće da tamo žive toliko uplašeni i naivni ljudi koji su povjerovali da su Milanović i Plenković potpisali kapitulaciju i prepustili hrvatsku državnu teritoriju Republici Srpskoj? I zašto bi jedno zakonito i zvanično obilježje iz susjedne države izazivalo uznemirenost tamo gdje uznemirenost ne izazivaju brojne zastave NDH ili nepostojeće HR Herceg-Bosne, pri čemu na ove prve policija reaguje samo kada dođu u fokus javnosti a na ove druge ne reaguje nikako.
Treće bitno pitanje jeste nakaradnost legislativnog okvira koji hrvatskoj državi omogućava da počiniocu jednog bezazlenog prekršaja ograničava pristup čitavoj Evropskoj uniji. Histerična ksenofobija i bujajući šovinizam unutrašnji su problemi Republike Hrvatske i njen je posao da odluči hoće li ih prihvatiti kao neminovnost ili će ih liječiti, ali te boljke ne bi smjele biti pravna osnova za izricanje sudskih sankcija i mjera čije se važenje proteže i na teritorije drugih država. Usklađeno zakonodavstvo Evropske unije upravo na ovom slučaju pokazuje zabrinjavajuće pukotine koje valja pod hitno otklanjati.
Ono što u čitavom slučaju posebno zabrinjava, to su reakcije javnosti u Bosni i Hercegovini na slučaj zastave u Funtani. Bez obzira da li podržava postupak hrvatske policije i pravosuđa ili ga osuđuje, ta je javnost ujedinjena u svojoj nesposobnosti da stvarnost i procese u njoj sagledava kroz prizmu činjenica i zakona. I oni koji podržavaju i oni koji osuđuju, zadržavaju se na simboličkom i mitopoetičkom nivou slučaja, tumačeći ga svako prema vlastitom nahođenju, te prema vlastitoj ostrašćenosti i kognitivnoj sposobnosti, po pravilu veoma skromnoj.
Pročitajte još
A pritom niko nije upitao mladića koji se umotao u zastavu šta je zaista htio da poruči tim činom. Možda je on samo htio poslati poruku da je Republici Srpskoj mjesto u Evropi a ne u Ruskom svijetu. Možda je htio poslati i nekakvu drugačiju poruku. Ali to je savršeno irelevantno. Relevantno je to da zakon mora jednako postupati prema zastavama Srpske, Katalonije, Škotske, Bavarske, Pijemonta… Bez toga, Republika Hrvatska nije pravna država već balkanska pripizdina na smrt oboljela od ksenofobije i šovinizma.
