S druge strane, u Republici Srpskoj policija reaguje na zastavu sa ljiljanima a sudovi izriču prekršajne kazne za nju, pri čemu je potpuno pogrešno nazivaju ratnom zastavom ARBiH (ratna zastava je imala vijenac iznad grba i ukrštene mačeve u pozadini, a takvom zastavom apsolutno niko ne maše po Srpskoj), dok se u Banjaluci kočoperi spomenik monarhu koji grb s ljiljanima načinio državnim simbolom. Iz toga slijedi da je u Srpskoj neprihvatljivo samo kada Bošnjak istakne tu zastavu.
Neće biti prostora za čuđenje ako i u Federaciji BiH policija i sudovi počnu na isti način reagovati na isticanje simbola koji se doživljavaju kao „velikosrpski“ ili kao „ratni“ jer je federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak još prije dvije godine izjavio je da se „zastava RS nikada neće vijoriti u Federaciji“, pravdajući svoj stav ustaljenim propagandnim floskulama iz ratnog doba i neposrednog poraća.
Dakle, uzlazimo u epohu u kojoj je zakonska norma u praksi uslovljena etničkom a sutra i rasnom determinacijom subjekta, sa velikim izgledima da se ta praksa kanonizuje u legislativi. I sve to prolazi tiho i bez ikakvog smislenog otpora javnosti, između ostalog i stoga što ovdašnje društvo skupa sa svojim elitama nikada nije shvatilo sadržaj pojma antifašizam već ga je doživljavalo kao nešto što je određeno značkom na kapi a ne sviješću i djelom.
No još je dublji problem to što ni društvo ni njegove elite nikada nisu razumjele raison d’être zakona i načela koja ga oblikuju, odnosno opštost, detrminisanost, jasnoća, zabrana retroaktivnosti, nužnost, proporcionalnost, logička dosljednost, ostvarivost i transparentnost.
Premda je nemoguće odvagati važnost pojedinačnih načela, jer su sva podjednako bitna, opštost se ipak ističe u humanističkom pogledu, jer to načelo predviđa da zakon ne smije biti usmjeren na konkretnog izvršioca ili konkretne grupe, već na neograničen broj potencijalnih prekršilaca zakonske norme, bez obzira na njihovu etničku, rasnu, polnu ili ideološku pripadnost.
U ovdašnjim ostacima društava preovladava svjetonazor po kom je lični ili osjećaj grupe hijerarhijski nadređen pravnim principima i unutar kog je mitopoetika važnija od samog života, pa zato vladajućim kvislinzima bez okupatora neće biti problem da već sutra donesu zakone koji će uvažavati izopačeni osjećaj pravdoljubivosti ovdašnjih većina i na taj način društva približiti izraelskoj pripizdini u kojoj je donijet zakon o smrtnoj kazni kom podliježe samo jedna društvena grupa.
Trodecenijsko sluđivanje društava i podilaženje najprimitivnijem plemenskom populizmu, te pothranjivanje osjećaja ugroženosti urodili su plodom i potreban je još sasvim neznatan napor pa da se ta društva gurnu u novi oblik totalitarizma pred kojim će čak i pravilno shvaćen antifašizam biti nemoćan.
Jedini način da se to ne desi zahtijeva od društava da koliko danas počnu odbacivati svoje zablude i svoje mitomanije, te da sama sebi postave pitanje da li im je važniji život ili strah.
