Piše: Elis Bektaš
Besmislena je, dakle, svaka diskusija o funkcionalnosti dejtonskog administrativno-teritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine ukoliko se prethodno ne sagledaju ishodišne pozicije aktera u političkom životu te zemlje i ako se prethodno ne shvati da su te pozicije čvrsto smještene u XIX i XX vijeku, te da one neuporedivo više odražavaju interese stranih mentora i centara moći nego ovdašnjih društava.
Najpojednostavljeniji model prikaza političkih problema u Bosni i Hercegovini svodi se na tezu da se Bošnjaci plaše secesije i podjele države, a Srbi i Hrvati da se plaše unitarizacije i majorizacije. To je ujedno i najpogrešniji model, jer počiva na izvitoperenom kolektivnom mnijenju i na propagandnim konstruktima bez uporišta ili sa veoma labavim uporištem u stvarnosti.
Bošnjački politički korpus pristao je na zabludu da je primageniturni posjednik suvereniteta i da je pozvan da drugim žiteljima Bosne i Hercegovine normira odnos prema toj zemlji. Ta je zabluda oblikovana nakaradnim čitanjem ZAVNOBiH-a, a da čitava stvar bude još bizarnija, to su čitanje u ime kolektiva obavili ideološki nasljednici kvislinga i ogorčenih protivnika političkih snaga koje su učestvovale na zasjedanju u Mrkonjić-Gradu i koje se nipošto ne mogu svesti samo na KPJ.
Srpski i hrvatski politički korpus pristali su na zabludu koja proističe iz nakaradnog čitanja ideje suvereniteta i samoodređenja, a donekle i na zabludu da u Srbiji i Hrvatskoj imaju svoje matične države a ne kulturne matice. Zbog toga se često dovode u shizofrenu i bizarnu situaciju da njihove političke elite u svom autohtonom prostoru odbacuju one mehanizme, pa čak i principe, za čiju se primjenu zdušno zalažu u „maticama“.
Na taj način stvorena je paradoksalna situacija: Bošnjačke političke elite, koje više ili manje otvoreno zastupaju ideju unitarne ili, u najboljem slučaju, integralne Bosne i Hercegovine, uživaju u blagodetima kantonalne decentralizacije i bilo bi bukvalno iluzorno očekivati da bi se kantonalne partijske strukture odrekle svojih privilegija zarad uspostavljanja čvršćeg modela centralne vlasti.
S druge strane, srpske političke elite, koje se opiru unitarizaciji, u stvari su najčvršći pobornici unitarizacije, jer je Republika Srpska, u strukturalnom i funkcionalnom pogledu najbliža Socijalističkoj Republici BiH, pa tako kada srpski političari kritikuju unitarizam oni u stvari kritikuju majorizaciju, ali ni to ne čine principijelno, već selektivno po etničkom ključu, odnosno vodećim političkim strukturama u Srpskoj majorizacija ne smeta tamo gdje su one u prilici da majorizuju.
Hrvatska demokratska zajednica BiH, kao dominantna partija u hrvatskom političkom korpusu, svojevrstan je križanac pred-četrdesetosmaške KPJ i provincijalne podružnice zagrebačkog HDZ i kao takva uživa u blagodetima svoje fluidne pozicije koja joj omogućava dvojno državljanstvo i sisanje dvojnog budžeta uz plaćanje samo jednog a ponekad i nijednog poreza, te kuknjavu o ugroženosti dok istovremeno kontroliše ključne poluge vlasti u Federaciji BiH i koristi poroznu granicu sa Republikom Hrvatskom koja je, razumljivo, porozna samo u slučaju etničke podobnosti.
Te su političke elite uspjele kreirati situaciju u kojoj društva vjeruju da žive u ideološkim i istorijskim konstruktima umjesto u realnom prostoru i na taj način su pasivizirale društva, oduzele im imunitet na korupciju i učinila ih impotentnim za modernizaciju i emancipaciju, ali i za zaštitu vitalnih nacionalnih i društvenih interesa koji su svedeni na floskule o zaštiti od ugroženosti i na vulgarni revizionizam.
Tragati za rješenjem kroz modele koje nude dominantne političke strukture u Bosni i Hercegovini nije samo besmisleno i uzaludno, već je i apsolutno nemoguće, jer te strukture počivaju na eksploataciji konflikta kao nužnosti i služe se dediskurzacijom kao mehanizmom razaranja funkcionalosti, o čemu je u svojim studijama i esejima višekratno pisao Dražen Pehar.
Zbog toga je Bosni i Hercegovini, kao i njenim društvima, za njihovo dobro, potrebno manje Bosne i Hercegovine, manje Sarajeva, Banjaluke i Mostara, manje istorije, a više Semberije, Istočne i Zapadne Hercegovine, Srednje Bosne, Podrinja, Krajine, Posavine… Drugim riječima, postojeći ustroj te države, bez obzira na put kojim se do njega stiglo, može biti sasvim funkcionalan uz određene adaptacije koje podrazumijevaju zadržavanje entiteta kao žiranata nacionalnih interesa.
Čak ni uspostavljanje trećeg entiteta ne bi suštinski ugrozilo Bosnu i Hercegovinu, ali sklon sam vjerovati da bi Hrvatska demokratska zajednica BiH podigla oružanu pobunu kada bi je neko prinudio da konačno formira taj treći entitet i liši se svih blagodeti koje uživa u dejtonsko-federalnom limbu. Pored toga, elementarna algebra, statistika i demografski procesi neumoljivo pokazuju da bi taj administrativno-teritorijalni okvir bio kratkog daha, a njegovo bi formiranje, po zakonu spojenih posuda, samo ubrzalo i entropijske procese u ostatku zemlje.
Bosni i Hercegovini potrebni su kantoni. Polovina zemlje već ih ima ali ne zna kako da se njima koristi, druga polovina još uvijek se muči sa socijalističkim konceptom države u post-tranzicijskom i korporativnom lavirintu. Pored kantona, progres bi bio olakšan i davanjem statusa grada što većem broju mjesta, te dodjeljivanju što širih političkih ovlasti gradovima.
Manje države, više lokalne zajednice, to je put kojim bi se društvu vratila svijest da ne živi u istoriji već u konkretnom vremensko-prostornom odsječku. Sa redukcijom državnih funkcija na nužni minimum i povećavanjem ovlasti lokalnih zajednica uspostavila bi se efektivna barikada ne samo pred idejama centralizma, unitarizacije i majorizacije, već i pred ekonomskom eksploatacijom provincije od strane centara.
Takva decentralizacija ujedno bi umanjila i opasnost od secesionističkih ideja jer bi ljudi u lokalnim zajednicama dobili mogućnost da unapređuju vlastiti život bez suvišnog pritiska odozgo, a sa umanjivanjem tog pritiska vremenom bi se razvila svijest da Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Herceg-Bosna mogu koegzistirati kao koncepti ukoliko se odbace maligni i zloguki, intervencionistički uzgojeni narativi o nužnosti konflikta, kao i oni o nužnosti suživota. I jedna i druga nužnost su pogubne po društvenu svijest, upravo stoga što su nametnute odozgo.
Sve ovo može se i znatno jednostavnije reći bosanskohercegovačkim društvima. Put kojim vas vode vaše političke elite put je rata kao nužnosti i pitanje je samo kada će određene strukture moći procijeniti da im je taj rat lukrativan. Da li ste, dakle, pripravni na rat i da li smatrate da su prežvakane ideje i maglovita istorija vrijedni pogibije vašeg djeteta sutra? Ukoliko ne smatrate, pa onda prestanite nasijedati na prevaru.
Bosna i Hercegovina pred sobom ima istorijsku priliku, koja počiva na idejama Denija de Ružmona i njegovog koncepta regionalizma, kao spasa od centralizovanih nacionalnih država, ali i od bezličnog tehnokratskog univerzalizma. Načela regionalizma, kako ih de Ružmon artikuliše, jesu decentralizacija političke moći, snažna lokalna samouprava, federalizam, kulturni pluralizam i saradnja regija umjesto rivalstva država.
Ružmon, kao prosvijećeni humanist, čvrsto vjeruje da čovjek može biti slobodan i odgovoran isključivo u zajednicama dovoljno malim da ih može doživjeti kao stvarne, ali i dovoljno otvorenim da ne skliznu u tribalizam.
Nažalost, dugotrajna zapuštenost bosanskohercegovačkih društava, sklonost njihovih elita da se prepuštaju volji stranih centara moći i da im se stavljaju na raspolaganje čak i kada to zahtijeva izravno protivljenje interesima vlastitog društva, te surovo urušavanje i karikaturalizacija vrijednosnog sistema, koje se reflektuje čak i kroz obrazovni aparat, ostavljaju malo nade da je u dogledno vrijeme moguće očekivati pojavu političkih snaga koje će ponuditi takvo rješenje koje ne završava nužno u novom ratu.
Naredni temeljni problem Bosne i Hercegovine, institut visokog predstavnika koji je uspostavljen kao negacija svake autonomije, suvereniteta i subjektiviteta, odnosno kao neokolonijalno i intervencionističko tijelo meke okupacione uprave čiji je zadatak beskompromisna borba za korporativne interese, ovaj put sam preskočio jer je iluzorno očekivati da se taj problem rješava bez prethodnog rješavanja unutrašnjih problema Bosne i Hercegovine i bez korjenite, kopernikanske promjene političkih paradigmi u njoj.
