Neki Trebinjac ili putnik namjernik koji bi u gradskom parku ugledao spomenik Tiboru Sekelju vjerovatno bi uzviknuo pitanje: dobro, a šta je taj čovjek tačno osvojio? Nije bio vojskovođa, nije podizao ustanike, nije za sobom ostavio ni tvrđavu ni mauzolej. Samo je putovao, učio jezike, razgovarao s ljudima i tvrdoglavo vjerovao da svijet možda ipak može biti malo širi od provincijalnih navika i zabluda. A takvo razmišljanje koje nadilazi granice, priznaćemo, prilično je revolucionarno.
Sekelj je pripadao onoj rijetkoj vrsti ljudi koji su prelazili planine i okeane ne obazirući se na mitomanije koje vjeruju da je baš svaka od njih centar svijeta. Umjesto toga skupljao je priče, običaje i riječi, ponašajući se kao da različitost nije prijetnja nego poziv na radoznalost. Danas takvi ljudi uglavnom završavaju ili u dokumentarcima koje niko ne gleda ili u komentarima gdje ih optuže da su “izgubili identitet”.
Zamisli zato spomenik čovjeku sa rancem, mapom ili možda samo osmijehom nekoga ko zna da je veći dio ljudske pameti sakriven iza jezika koje nikad nismo naučili. Takav spomenik bi u Hercegovini djelovao skoro egzotično, ne zato što je Sekelj bio neobičan, nego zato što smo se previše navikli da veličamo ljude koji su osvajali teritorije, a premalo one koji su pomjerali horizonte.
Ima nečeg zdravog u ideji da grad dobije spomenik čovjeku koji je cijelog života dokazivao da se čovjek ne smanjuje kad upozna druge kulture, nego upravo suprotno.
Čovjeku u nama ne trebaju viši zidovi između svjetova, nego ljudskost koja ima hrabrost da te zidove pređe iz znatiželje.
