Jedan od posljednjih, blago sentimentalnih interviewa Visokog predstavnika, Christiana Schmidta, DW-u (vidi link), svojom glavom mislećeg čovjeka ne može ne potaknuti na uzbunu i pobunu, ali i na osjećaj blizak jakome mamurluku, s potrebom povraćanja cjelokupnoga sadržaja želuca.
Nevjerojatno je da se svi kompleksi i nakaradnosti figure visokog predstavnika kao institucije, ne samo kao pojedinca koji je bio i ostao ‘njemački turista’ u BiH, mogu smjestiti u vrijeme od 18. min., odnosno u rečenice izrečene tijekom tog kratkog vremena.
U interviewu vidite kontradiktornosti, tzv. dvostruke petlje, ono što sam u knjizi o visokome predstavniku predočio u Poglavlju 2, ‘Ludilo kralja Georgea: paradoksi izvana, paradoksi iznutra’. Zašto? Pa jer Schmidt nam kaže sljedeće: ‘Ne postoji konsenzus o Bosni u Međunarodnoj zajednici’. I onda dodaje da on odstupa kako bi spasio konsenzus. Također, Schmidt se hvali tzv. Rechtstaatlichkeit (njem), što se na sh-jezik obično prevodi kao ‘država prava’, koju je on navodno promovirao u BiH. Besmislica. Čovjek je ušao u BiH bez pravne osnove za obnašanje funkcije. I osim toga, same Bonnske ovlasti izravno su kršenje države prava u BiH jer predstavljaju izravno kršenje teksta i značenja i aneksa 10 i aneksa 4 Daytonskog mirovnog sporazuma. No, čudo je kako to njemački Gauleiter, kako ga zovu neki moji pametni prijatelji iz entiteta RS (a i iz Sarajeva), sve to izriče s nekom vrstom umiljatosti, kao da govori pred totalnim debilima i kao da sebe želi predstaviti u blagom i prividno dobronamjernom svijetlu. Užas. I naravno, Schmidt kad opisuje situaciju u BiH, kao onu koja je (njem.) ‘stabil aber fragil’, stabilna ali krhka/lomljiva, koristi jasno i izravno oksimoron. I taj oksimoron je, siguran sam, namjerno smišljen kako bi se pomirile dvije nepomirljive činjenice: da je Visoki predstavnik aktivan u BiH već 30 godina, ali da za njim još uvijek, upravo u tiranijskom obliku, postoji jasna potreba.
Neki dijelovi interviewa loše su prevedeni. Npr. dio kada on kaže da će budući visoki predstavnik morati (njem.) ‘wabern’ između Mission Impossible i ‘malih koraka’ naprijed. Glagol je preveden kao ‘balansirati’, što implicira aktivnu kontrolu procesa, međjutim, to nije značenje glagola. Njemački glagol asocira neko snalaženje i teturanje, dakle loše je preveden. Međutim, Gauleiter ga koristi, siguran sam, zbog jedne želje koja obilježava uvrijeđenog njemačkog činovnika tj. njega: da posredno saopći istinu budućem visokom predstavniku o bijedi same pozicije (ona jest takva jer je riječ o tiranijskome akteru kao slugi velikog tiranina, SAD). Također, nije mi jasno zašto Gauleiter koristi termin ‘Schritten voraus’, a ne ‘Schritten voran’, kako je na njemačkom pravilno. Možda mu mozak još uvijek trpi lagane tremore pod dojmom posljednjih tjedana i mjeseci koji su neuskladivi sa slikom ‘dostojanstvenog odstupanja’ s neke važne diplomatske pozicije?
U knjizi o Visokom predstavniku naglasio sam da svi visoki predstavnici u BiH izravno ovise o nekoliko faktora. Jedan je ideologija, drugi je servilnost i populacije i samih političkih elita (o kojima je Gauleiter Schmidt uglavnom govorio loše u svome interviewu, zaboravljajući na prostu činjenicu da su političke elite u BiH ishod političkih izbora, dakle, iskaz su slobodne volje građana iskazane na demokratskim i fer izborima, kako ih je uvijek ‘međunarodna zajednica’ i opisivala i priznavala). Treći je važan faktor sam unutarnji konflikt, neslaganje oko mnogih pitanja uključujući dva ključna: pitanje potrebe da tiranijska funkcija djeluje u državi u kojoj se odigravaju i organiziraju i slobodni izbori; te pitanje interpretacije samoga ustavnog okvira kao temeljnog pravnog dokumenta.
U tom smislu, uputiću na nešto što mi se čini važnim naglasiti. Pojam slobodnog građanina (BiH) neuskladiv je s konceptom ‘Bonnskih ovlasti’. Te dvije stvari naprosto ne idu skupa. I nije normalno, u trenutku kada birate svoje zakonodavce, istovremeno tražiti od neke treće strane (diktatorske, neizabrane, izvana uvedene) da te zakonodavce korigira na bilo kakav način. Korigiramo ih mi, slobodni građani, na izborima za koje je narod suveren, i također imamo ovlast, kao narod, djelovati protiv izabranih predstavnika na razne dodatne načine, npr. kroz NVO, i u razdobljima između izbora.
No, u BiH, tzv. neovisnoj državi, postoji jedan problem koji zapravo situaciju posve razgolićuje i koji aktivno onemogućuje nastanak ne samo države, nego i nastanak elementarne svijesti o tome što država jest, a to jest uvjet nastanka i same države kao skupa institucija koje traže poseban tip građanskih vrlina, npr. hrabrosti, solidarnosti, pouzdanosti, neovisnog mišljenja, sposobnosti samokorekcije. Dok su Hrvati i Srbi na dobrome putu da shvate potrebu oslobađanja od ‘visokih predstavnika’ zauvijek, odnosno da shvate činjenicu da su visoki predstavnici nanijeli i još uvijek nanose štetu i BiH i medjunacionalnim odnosima unutar BiH, čini se da segment bošnjačke političke elite sebe još uvijek aktivno onemogućuje u tome pogledu.
I mjereno tim mjerilom, zapravo je bošnjačka politička elita, ili uvjetno rečeno bošnjačko-bosanska, najveći neprijatelj BiH (koja je zajednica naroda i ne može drukčije niti postojati). Upravo ta elita pokazuje skoro apsolutnu servilnost u odnosu na međunarodni faktor, posebno u odnosu na Bonnske ovlasti visokih predstavnika. U svijetlu te činjenice BiH uopće nema budućnosti. Nema je ni u tragovima. Jer, oni koji navodno najviše žele BiH – oni je ustvari najaktivnije onemogućuju svojim totalno servilnim odnosom. Dakle, srpske i hrvatske elite, ako žele podjelu BiH, mogu naprosto sjesti i sačekati da se sve lijepo raspadne samo od sebe, odn. da se stanje raspadnutosti naprosto pokaže u punome svijetlu. Malo mi je pri svim ovim riječima čudan okus u ustima – imam slatkoću jer vidim ono što je jasno kao ‘2+2’, a što velikome broju odraslih ljudi nije niti blizu jasnoga; a imam i okus gorčine i žao mi je jer, u velikom razdoblju od 30 godina, jedan veliki segment populacije ne vidi da je za mir dovoljno naprosto čitati jedan mirovni sporazum, dakle, ne treba nam ništa više od bazične pismenosti i bazičnoga poštenja. Besmisleno je očekivati postojanje države u zajednici s onima koji do te razine ‘bazičnosti’ još uvijek nisu dobacili. Do vraga s visokim predstavnicima, tim atavizmom predmoderne i protupravne politike! Ako si zbilja odrastao čovjek, svoj si jedini stvarni ‘visoki predstavnik’.
