I baš zbog toga treba postaviti jedno prilično neprijatno pitanje koje međunarodna kasta nikada ne voli da čuje. Ako je Bosna i Hercegovina zaista toliko krhka da mir u njoj zavisi od jednog neizabranog stranog protektora, onda to nije dokaz uspjeha njihove misije, već upravo suprotno – priznanje njenog potpunog istorijskog neuspjeha. Jer šta su onda tri decenije OHR-a, NATO-a, beskonačnih „reformi“, tutorstava i izgradnji institucija proizvele osim društva kojem se neprestano sugeriše da bez stranog nadzornika nije sposobno da preživi samo sa sobom? I ko ozbiljno vjeruje da se u zemlji pod stalnim nadzorom zapadnih sila išta krupno može dogoditi bez znanja i volje istih onih centara moći koji su i samog Šmita nasilno postavili mimo formalne potvrde Savjeta bezbjednosti UN? Dobro znamo da se sa kolonijama radi po predlošku „dobrog i lošeg policajca“, ali cijela stvar postaje daleko morbidnija u svjetlu Gaze. Jer sjećanje na Srebrenicu je, u rukama zapadne političke i medijske klase, pa tako i od strane njihovog „visokog predstavnika“ od univerzalne opomene protiv masovnih zločina postalo prigodan moralistički rekvizit – nešto što se svečano vadi iz džepa kada treba disciplinovati nepodobne, a sklanja u stranu kada savjest postane geopolitički nugodna.
Nije slučajno što su upravo u trenucima kada su ruševine Gaze i desetine hiljada mrtvih Palestinaca počeli uznemiravati savjest svjetske javnosti, zapadne diplomatije sa gotovo činovničkom pedantnošću gurale rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Kao da se jednom muslimanskom krvlju pokušavala oprati savjest nad drugom, ne bi li se pred očima svijeta sačuvala krhka krinka zapadnog humanizma – ona ista koja vrlo rado drži lekcije o „nikad više“, sve dok to „nikad više“ ne postane „može uvijek“ kad je geopolitički i finansijski oportuno.
A da bi čovjek uopšte razumio suštinu institucije visokog predstavnika – ne kao birokratske funkcije, nego kao specifičnog oblika postmoderne kolonijalne vlasti – vrijedi pročitati izvrsnu, a zanemarenu, politološku studiju Dražena Pehara Visoki predstavnik: pet poglavlja jednoga skandala (Mostar: HKD Napredak, 2026). Riječ je o prvoj ozbiljnoj monografiji posvećenoj OHR-u kao sistemu vlasti, a ne tek nizu diplomatskih incidenata ili pravnih sporova. Pehar tu instituciju ne kritikuje uobičajenim dnevnopolitičkim jezikom, već je bukvalno vivisecira – istorijski, pravno, politički i, što je možda najvažnije, diskurzivno. On pokazuje kako je OHR od samog početka funkcionisao kao mehanizam suspenzije političke zrelosti domaćeg društva: kao struktura koja istovremeno proizvodi zavisnost i onda tu istu zavisnost koristi kao opravdanje za sopstveni opstanak.
U tom smislu Pehar visokom predstavniku pripisuje ulogu „velikog dediskurzatora“ – aktera koji razara normalni politički i pravni dijalog unutar jedne zajednice. Oslanjajući se na republikansku političku tradiciju, Aristotelov pojam logosa i etiku diskursa, on tvrdi da se održiva politička zajednica može graditi samo kroz jezik zasnovan na istini, razumnosti, uzajamnom priznanju i preuzimanju odgovornosti. OHR, međutim, funkcioniše upravo suprotno: kao mehanizam koji suspenduje domaću političku odgovornost i proizvodi kulturu podaništva.
Pehar naročito razotkriva jednu suštinsku podvalu čitavog sistema – činjenicu da visoki predstavnik neprestano šalje dvostruku i kontradiktornu poruku narodima u BiH. S jedne strane im se govori da su „suvereni“, demokratski odgovorni za vlastitu državu i budućnost; s druge strane, isti taj neizabrani stranac zadržava pravo da nametne zakone, poništi institucionalne odluke, smjenjuje izabrane predstavnike i praktično interveniše u svaki segment političkog života. Pehar to s pravom naziva „abnormalnom situacijom“: onaj ko ima apsolutnu vlast istovremeno pokušava izbjeći apsolutnu odgovornost za posljedice te vlasti.
I upravo zbog toga Šmitova rečenica iz Njujorka zvuči ne samo drsko i bezobrazno, već duboko uznemirujuće. Ne zato što u njoj postoji skrivena prijetnja, već zato što iz nje proviruje mnogo strašnija pretpostavka: da kompletni narodi ne samo da nemaju izbora već su dužni da u jednom stranom protektoru prepoznaju posljednju instancu sopstvenog opstanka, jedinu realnu funkciju čuvara od neumitnosti vlastitog, genetski predodređenog, bezumnog krvološtva.
Doista, ima nešto naročito odvratno u tome kada čovjek sa harizmom (i doslovnom funkcijom) Gargamela i platom od koje bi se u BiH mogla godinu dana hraniti stanovništvo omanje opštine, sa diplomatskim imunitetom, obezbjeđenjem i ovlašćenjima britanskog namjesnika Indije, stoji nad spomenicima mučki pobijenih ljudi i perfidno prodaje strah kao politički servis – objašnjavajući da je čitav jedan tragični istorijski pejzaž tek neka vrsta filijale međunarodne industrije upravljanja krizama za čiji će se neuspjeh, naravno, ponovo okriviti sami domoroci, dok će nadzornici, kao i uvijek, zadržati i plate, i ovlašćenja, i moralno pravo da vajkaju nad posljedicama vlastitog upravljanja.
I sve će se to zbivati dok ne naučimo lekciju da se svaka imperija, prije nego što počne otvoreno vladati brutalnom silom, uvijek pobrine da među domorocima proizvede dovoljan broj onih koji će sami pokorno nositi njene barjake, tapšati nadzornika dok im objašnjava da bez njega nema života, i za šaku svjetlucavih đinđuva, grantova, seminara i pozivnica na koktele prodavati vlastitu zemlju kao da je riječ o nasljedstvu koje su dobili na privremeno korišćenje od kolonijalne uprave. Jer svaka okupacija na kraju postaje najjeftinija onda kada porobljeni sami počnu uvjeravati jedni druge da su lanci zapravo civilizacijski nakit od neprocjenjive vrijednosti.
„A ukoliko bi ikada postojao bilo kakav pokušaj da se slične stvari ponovo dogode – računajte na mene…“, gotovo je sa suzama u očima poručio odlazeći.
Bujrum, mili Bošnjaci kojih se ova konkretna ekskapada farisejstva najviše tiče – a i ostali u paketu s njima – slobodno računajte ne samo na morbidnu reprizu moralističkih poza uslužnih njemačkih podrivača Jugoslavije iz Hladnog rata i podmetača ratova 90-tih, već i na uslugu licenciranog čuvara apokalipse i nemojte uopšte ni pomisliti da kažete: „Hvala, gospodine gaulajteru, ali vaše usluge nasljednika komandanta Holandskog bataljona iz Potočara nam zaista više neće biti potrebne.“
