Fascinantna stvarčica u bosanskohercegovačkom ustavnom kaosu je sljedeća: što dublje ulazite u pravnu arhitekturu OHR-a, to manje nalazite državu, a više neku vrstu međunarodnog metafizičkog eksperimenta. Kao da je netko spojio Kafku, Austro-Ugarsku i improvizirani seminar iz kolonijalnog upravljanja pa sve ostavio da tri desetljeća fermentira u Sarajevu. I upravo tu dolazi ono što Dražen Pehar pokušava objasniti, a što sarajevski branitelji visokog predstavnika uporno zaobilaze kao mačka lokvu oko vrelog mlijeka.
Naime, cijela teorija o “funkcionalnoj dualnosti” visokog predstavnika temelji se na tvrdnji da OHR, kad donosi odluke, zapravo privremeno ulazi u funkciju domaćeg zakonodavca. Drugim riječima, stranac postaje domaća institucija. Ne simbolički nego stvarno. To je ona čuvena akrobacija kojom se pokušava objasniti kako čovjek kojeg nitko nije birao, kojeg nije imenovao Parlament BiH i koji nije odgovoran nijednom sudu u zemlji, ipak proizvodi “domaće pravo”. Problem nastaje kad otvorite odluku visokog predstavnika iz ožujka 2007., onu brutalno iskrenu, gotovo kolonijalno neopreznu, donesenu nakon što se Ustavni sud BiH drznuo prihvatiti apelaciju smijenjenih dužnosnika iz Republike Srpske.
Tada OHR praktično kaže: ne, ne, nismo mi nikakav dio vašeg sustava. Mi smo iznad sustava. Ne postoji sud koji nas može propitivati. Ne postoji odgovornost za štetu. Ne postoji mogućnost postupka. Ne postoji pravni lijek. Drugim riječima, visoki predstavnik je istodobno:
- dio pravnog sustava kad nameće zakon,
- ali nije dio pravnog sustava kad treba odgovarati za posljedice tog zakona.
To je trenutak kad cijela priča prestaje biti ustavno pravo, a počinje teologija. Pehar tu potpuno precizno pogađa bit: nije problem samo u Schmidtu, Ashdownu ili Petritschu. Problem je u modelu moći koji tvrdi da može proizvoditi obvezu bez odgovornosti. A to je definicija apsolutne vlasti još od rimskih vremena. Čak su i srednjovjekovni kraljevi često imali više proceduralnih ograničenja nego OHR u BiH. Što je zapravo fascinantno postignuće međunarodne zajednice: uspjeli su u srcu Europe stvoriti protektorat koji se istodobno predstavlja kao demokratski projekt emancipacije.
I zato Peharova rečenica “Ex iniuria ius non oritur” ovdje nije tek latinski ukras za pravne štrebere i sarajevske paneliste. Ona razara samu filozofsku osnovu cijele konstrukcije. Jer ako pravni poredak nastaje iz akta koji sam sebe izuzima od prava, onda više ne govorimo o vladavini prava nego o upravljanju krizom pomoću međunarodnog autoriteta. To može biti praktično, može nekad čak i stabilizirati situaciju, ali nije država u punom smislu riječi. Država postoji tek ondje gdje i posljednji nositelj moći može biti osporen unutar sustava. U BiH to nikad nije bio slučaj s OHR-om.
Najkomičniji dio svega je što će isti oni ljudi koji desetljećima slave “europske standarde” u istom dahu braniti instituciju koja bi u bilo kojoj članici EU bila proglašena političko-pravnim monstrumom. Zamislite samo da u Njemačkoj postoji strani administrator koji može suspendirati odluke Bundestaga, kriminalizirati političko neslaganje i onda još napisati da protiv njegovih odluka “nikada i nigdje” nije dopušten sudski postupak. Nijemci bi zapalili pola Berlina prije ručka. Ali u BiH se to desetljećima prodaje kao civilizacijska pomoć domorocima.
I zato je možda najvažnija Peharova poanta upravo ona koju sarajevska političko-medijska scena najviše mrzi: OHR nije riješio problem bosanskohercegovačkog suvereniteta. OHR je postao zamjena za suverenitet. A država koja treba kolonijalnog supervizora da bi dokazala da je država zapravo svakim danom potvrđuje suprotno.
Ivan URKOV
