Jer partizanski major nemirnog duha Mitar Milošević, poznatiji kao Frederik Ešton, nije pisao književnost koja je čekala dozvolu kritike da bi bila voljena. Pisao je brzo, uzbudljivo i bez kompleksa, kao čovjek koji razumije da je mašta ozbiljna stvar čak i kad nosi masku, lažni pasoš i pištolj sa prigušivačem. Njegov Lun, kralj ponoći jurio je kriminalce, zbunjivao tajne službe i rješavao svjetske zavjere, ali je usput radio nešto još važnije: izvlačio obične ljude iz učmalosti svakodnevice.
I baš zato bi njegov spomenik imao smisla u gradu koji se često koleba između mediteranske vedrine i balkanske sumnjičavosti. Ne kao omaž petparačkoj literaturi, kako bi to neki nadmeno rekli, nego kao podsjetnik da kultura ne mora uvijek biti namrgođena da bi bila vrijedna.
Uostalom, postoji nešto beskrajno simpatično u činjenici da je jedan čovjek sa ovih prostora izmislio kosmopolitskog junaka koji je obilazio svijet, tukao moćnike i rušio tajne organizacije, dok su se ovdje ljudi i dalje svađali oko jednako napuhanih domaćih mitova.
Spomenik Mitru Miloševiću zato ne bi bio spomenik eskapizmu, nego mašti koja odbija da pristane na granice malog mjesta i malog duha.
Možda nam ne trebaju veći heroji nego malo veća sposobnost da zamislimo svijet izvan sopstvenog sokaka.
