Sigurno ste čuli za oštre i žučne predizborne poruke koje Zdenko Lučić i Dragan Čović upućuju jedan drugom u posljednje vrijeme. Čović je nedavno tvrdio da mu se omaklo, u što sumnjam, a Lučić radi, i sigurno će nastaviti raditi, svoju PR-retoriku u narednom predizbornom razdoblju smišljeno i ciljano. Josip Mlakić danas je objavio jedan izvrstan tekst o tome.
Josip je naprosto naglasio da se u ovoj ‘debati’ negdje izgubio ‘ženski’ dio priče, gđe Darijane Filipović koja jest stvarni kandidat HDZ-a BiH za člana Predsjedništva BiH. Josip je također napisao nešto s čim se ja skoro automatski nisam složio, a riječ je o tvrdnji da „Zdenko Lučić, fokusirajući se na Dragana Čovića, a ne na Slavena Kovačevića, Sejdu II., koristeći retoriku histerične sarajevske političke čaršije, nesumnjivo računa i na bošnjačke glasove, čime ruši izglede „petorke“ na predstojećim izborima, a usput, što je najmučniji dio ove priče, daje legitimitet politici preglasavanja Hrvata. Zbog čega bi, iz hrvatske perspektive, bilo Bošnjacima dozvoljeno da glasaju za Zdenka Lučića, a nije im dozvoljeno da glasaju za Željka Komšića ili Slavena Kovačevića?”
Objavljujem ovaj komentar ne samo kako bih korigirao Josipa u ovome dijelu, nego i kako bih ponovio nešto što sam već nekoliko puta naglasio, a što je u hrvatskom dijelu javnosti, i u BiH i u RH, uglavnom prešućivano, znamo zašto i zbog čega. Zbog dominacije mediokriteta koji stvaraju atmosferu u kojoj guske gaču, a politička se elita manje-više automski regenerira već tridesetak godina, vodeći ovu zemlji, ali i regiju, u sve veće i dublje ekonomsko, znanstveno, i općenito društveno-pravno propadanje.
U čemu je Josip po mojemu sudu pogriješio? Tzv. politika ‘preglasavanja Hrvata’ posljedica je jedne činjenice. Naime, postojeći izborni zakon protuustavan je, odn. predstavlja kršenje načela Daytonskoga Ustava, prije svega o konstitutivnosti naroda, iako to nije jedino prekršeno načelo (ili član Ustava; u segmentu izbora članova Predsjedništva BiH, postoji sinergija također s članovima koji se tiču izbora domova naroda u Parlamentu BiH, što je u svojim tekstovima naročito često i opetovano naglašavao Ivan Šušnjar, moj brat po muci.) Ta je činjenica ishod jedne dugoročne međunarodne politike koja je od 1997. BiH stavila pod međunarodnu, tiranijsku upravu, i pod kapom takve uprave pokušala, dijelom i uspjela, reorganizirati neke dijelove BiH-ustavnog krajolika u skladu s američkim, a dijelom i bošnjačkim, percepcijama. (ovdje ‘američki’ i ‘bošnjački’ ne znače da držim cijele narode odgovornima za takvu opačinu. Lako je precizirati o kojim je pojedincima, i kojim interpretacijama, riječ.)
Pročitajte još
Donekle, ali ne posve, ova je činjenica priznata i od strane Ustavnoga suda BiH. No, u međuvremenu, i sam Ustavni sud, po svojoj kompoziciji i načinima odlučivanja, hoda po samome rubu ustavnosti, odnosno temeljne zakonitosti i sukladnosti s Daytonskim Ustavom za BiH. Osim toga, sud jest još uvijek kontroliran od međunarodnoga faktora (koji je donedavno imao težinu glasa dovoljnog za prevagu prilikom odlučivanja, a danas je, nakon nestanka srpskih glasova iz RS u kompoziciji Suda, apsolutno dominantan u samome Sudu.)
E sad, kada govorimo o preglasavanju Hrvata na izborima, mi govorimo o činjenici da, posve u skladu s važećim izbornim pravilima/zakonom, građani unutar Federacije, omogućeni jednim dijelom jednog konstitutivnog naroda, biraju i hrvatskog i bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Kažem namjerno ‘građani’ jer to i jest za sada važeća terminologija važećeg izbornog zakona. Dakle, iz toga neposredno slijedi da, tkogod sudjeluje na izborima, u bilo kojem obliku, on ili ona vrlo svjesno i predvidljivo također podupire jednu protuustavnu konstelaciju. Svaki građanin Federacije, koji daje glas bilo kojem kandidatu za člana Predsjedništva BiH tj. dati će 2026. u listopadu, ali uključujući i sve stranke i sve relevantne institucije, izravno doprinosi kršenju Ustava BiH. I to svi znaju. Zna to Čović, zna to Petorka, trebao bi znati i Lučić, zna to i Središnje izborno povjerenstvo.
Do sada se to kršenje, i tzv. očekivano preglasavanje, dogodilo svaki put na izborima počev od 2002. godine. Tada su izborna pravila usklađena i sa Petričevim amandmanima na ustave entiteta. Jedan jedini put, 2014. godine, izbore je za Predsjedništvo slučajno dobio kandidat HDZ, Dragan Čović. Dogodilo se to da se bošnjački glas u Federaciji BiH rasuo na nekoliko visoko-kvalitetnih kandidata koji se jesu deklarirali kao Bošnjaci. Unatoč tome, malo je falilo da Martin Raguž, na osnovi bošnjačkih glasova, potuče Dragana Čovića te godine, dakle da postane novi Sejdo II, odn. novi „Željko Komšić“ po svemu osim što nije rođeni Sarajlija i što nije bio pripadnik Armije RBiH.
Dakle, sveukupno, što se događa? Servilna populacija i servilne političke elite slijede pravila koja rezultiraju ishodima koji su i nepravedni i štetni za dotične i populacije i elite. Svi djeluju kao začarani, s tim da neki očevidno imaju veliku korist od takve konstelacije. Davne 2014., Hrvatima sam sugerirao da bojkotiraju izbore. Ne ‘glas’ nego ‘šutnja’ bila bi prva logična reakcija na takvu konstelaciju. Nažalost, to bi onda značilo gubitak prava HDZ, ili bilo kojih drugih (kvazi)elita da se tove na jaslicama uhljebništva i besmislenog trošenja javnog novca, tj. budžeta. Što bi došlo nakon šutnje? Došla bi u svakome slučaju nekakva promjena, ako bismo htjeli biti konzistentni, odn. raditi upravo onako kako nam politička savjest nalaže. Sve ovo na ovakav, ili neki ekvivalentan, način rečeno je i naglašeno i u mojoj knjizi o Visokome predstavniku, posebno u poglavljima 3 i 4. U svjetlu tih, i gore navedenih teza, svi mi zapravo živimo u stanju rata u smislu života u izvanpravnome sektoru, i stoga ne bismo trebali posebno zamjerati nikome zbog nekog ‘kršenja’ (ili kršenja ‘u većem stupnju’) bilo čega. Osnova je svakako prekršena, no, problem je što se to kršenje osnove ne može zamijeniti nečim boljim dokgod se ne donesu neke ozbiljne, dostojanstvene, ljudske odluke.
Budući da promjene nema, odn. da odlučna društvena akcija, uključujući bojkot ili ‘šutnju’, izostaje, što nam preostaje? Preostaje guskama da povremeno gaču u beskrajnoj magli daytonskog ustavnog krajolika (ovo je samo moja derivacija Radićeve metafore iz 1918.), razumjevajući taj krajolik u onoj mjeri u kojoj ga razumiju guske, i bivajući sposobnima da se izbore za neku ljudsku promjenu nabolje upravo u onoj mjeri u kojoj su za to sposobne same guske. Možemo reći i ‘servi’ ili ‘slaves’ umjesto ‘guske’. Dobivamo isti rezultat. Meni osobno preostaje da si povremeno dajem oduška nekim riječima koje će većina shvatiti kao uvredu, a ne kao poučno objašnjenje ili uputu za racionalnije pravno-političko djelovanje. No, u neku ruku, i ovo je samo gakanje još jedne guske. Odn. sluh moje ‘braće’, etničke i neetničke, moj jezik reducira upravo na takvu, animalnu kategoriju. Ergo, dixit.
